четвртак, 31. мај 2007.

STRIPOVI

Ok, dosta smo talasali na dnevnopolitičke teme (što ne znači da su rasprave na njih gotove, naprotiv) te je vreme da opravdamo ono za šta se izdajemo kroz jedan "kulturni" tekst. Elem, ovog puta ću lamentirati na temu uspona, pada i ponovnog uspona devete umetnosti u Srbiji (i šire). Moje detinjstvo (kraj 70tih i prva polovina 80tih) obeležila je sumanuta kupovina svakog strip izdanja koje se pojavljivalo na kioscima.

Ponedeljak: Mikijev zabavnik
Utorak: Zlatna serija
Sreda: Alan Ford, Strip 80/81/82, Marti Misterija (dvonedeljnici)
Četvrtak: Lunov Magnus strip
Petak: Politikin zabavnik
Subota: Stripoteka, Gigant, Spunk, Eks almanah, Yu strip, Mikijev almanah i svaka druga periodika
Nedelja: crveno strip slovo, dan kada se iščitavalo propušteno

Verovatno sam nešto i propustio, ali već i ovo potvrđuje da su stripovi bili nešto obavezno, neizbežno i u toj strasti nisam bio usamljen. Mada, moram da priznam da u osnovnoj školi nije bilo više nikog ovako kolekcionarski nastrojenog, svi su kupovali nešto, jedino ja sve.

Strip je pao kao jedna od prvih žrtava krvavih 90tih, taj period pamtim jedino kroz pokušaje sakupljanja Dilana Doga, otkrivanje grafičkih novela uz pomoć bogatijih prijatelja i veliku sreću da imam 100 maraka u džepu na Sajmu knjiga kada je Komuna spustila cenu Korta Maltezea. Sve ostalo su prekrili snjegovi, ruzmarin i roto hartija.

Novo vreme na srpskom tržištu otpočelo je pre manje od dve godine pojavom izdavačke kuće Beli put (www.beliput.co.yu). Nastao kao deo kompanije BS Processor, dakle na jedini mogući način u Srbiji, kao plod ljubavi, altruizma i bez potrebe da osnivaču donese desetostruki profit preko noći (u Srbiji jedini uslov za biznis), Beli put je za ovaj kratak period već uspeo da postane jedan od najozbiljnijih izdavača na prostoru bivše Yu. Započeli su Vertigove serijale: 100 metaka, Propovednik, Sandman, Batman, Hellblazer, priuštili nam Nadzirače, V for Vendetta i Ligu izuzetnih džentlmena...paralelno sa filmovima odradili Millerove Sin City i 300, a takođe doneli i klasike stripa (Hogar) i integrale fenomenalnih evropskih tvorevina (Bleksad, Tamo gde pogled ne dopire, Sambrovi, Jaguar). Kvalitet njihovih izdanja je uvek na izuzetnom nivou, prevode su radili ljudi koji stripove vole i razumeju njihov jezik, jednom rečju imamo zaista retko zadovoljstvo da na našem (malom) jeziku čitamo dela koja ne postoje na mnogo rasprostranjenijim.

Strip je kroz evropski umetnički strip i britanske i američke grafičke novele u poslednje dve decenije odrastao, ne obraća se više samo klincima kakav sam ja bio na početku ovog teksta već zrelim, inteligentnim čitaocima koji zahtevaju visoke umetničke domete koje i dobijaju kroz rad Gaimana, Moora, Enisa, Millera i ostalih majstora. Dakle, stripovi više nisu nešto rezervisano za decu, vojnike i radnike kod Vukovog spomenika (Zagor forever), izborili su kvalitetom svoje mesto rame uz rame sa vrhunskim književnim dometima, predmet su ozbiljnih izučavanja, a najveći autori užavaju privilegije i dobijaju priznanja.

Svi oni koji su omašili ovaj trend mogu tu grešku da isprave tako što će svratiti u neku od boljih knjižara i prelistati neko spomenutih izdanja, siguran sam da će naći nešto za sebe. One ostale pitam koja izdanja Belog puta su im omiljena, koji serijal prate sa najviše pažnje, ko im je omiljeni autor, šta bi voleli da Beli put objavi u budućnosti....i uvek, naravno, zašto?

Sto mu gromova, hiljadu mi retorti, karamba i karambita...upravo smo stigli do 300tog posetioca!!!
A videli ste šta njih 300 može da uradi.

среда, 30. мај 2007.

(GLOBALIZA)CIJA SNAJKA, CIJA

Prethodna tema izazvala je burnu polemiku (što je sasvim ok) ali i dotakla se još nekih zanimljivih tema među kojima bih danas voleo da obradimo pojam globalizacije i reakcije na nju, antiglobalistički pokret koji je vrlo aktivan i sve popularniji, ali u svojoj velikoj razmeri poprima mnogo različitih oblika i lica. Ne sporim mračan karakter multinacionalnih kompanija koje svojim ustrojstvom i postavljanjem (ogromnog) profita kao jedine svrhe gube sve skrupule i zloupotrebljavaju ranjivost siromašnih zemalja. Sa druge strane te zemlje su tako siromašne postajale ne samo zaslugom zle imperije već i često zbog unutrašnjeg faktora (vidi pod Slobodan M.) nakon čije su vladavine uglavnom ostajale u ritama i gladne. A takvi velikani su svoju otimačinu i represivni oblik vladavine često predstavljali kao borbu protiv novog svetskog poretka.
Svedoci smo reakcije Južne Amerike u kojoj Hugo Čavez populističkim metodama dobija na popularnosti, nacionalizuje sve što je u vlasništvu privatnika, a što će za rezultat imati ekonomski slom Venecuele i svih koji pokušavaju da je imitiraju jer će u "narodnim rukama" većina fabrika i imanja zarasti u korov, a ono najprofitabilnije će Čavez i ekipa uzeti za sebe. Umesto da oštrijim zakonima, pritiskom na multinacionalke i zaštitom radnika stvori uslove za humani kapitalizam u kome bi velike svetske kompanije ostale prisutne (nafta je nafta) ali bile prinuđene da radnu snagu plaćaju bolje i omoguće jak socijani program on čini upravo ono što je više puta provereno propalo. Na kraju će se Čavez negde skloniti i ostaviti sirotu Venecuelu na milost i nemilost prethodno oteranih kompanija koje će u novim uslovima moći da diktiraju još gore uslove.

Da li je to antiglobalista? Ili su to Emir, Dobrica i Matija koji uživaju na državnoj sisi pa mogu da glume buntovnike do mile volje? Nezaboravne su scene razbijanja beogradskog Meka od strane tipova u Levis farmerkama sa marlborom koji viri iz zadnjeg džepa...možda je idealu bliži brkati francuski rušilac lanaca brze hrane koji bar deluje iskreno.

Dakle, može li se uopšte biti antiglobalista kada dan izgleda otprilike ovako:

Ustajemo, uključujemo TV (Sony/Samsung) da vidimo kakva je vremenska prognoza, grejemo vodu u ketleru (Philips/Brown) za instant kafu (Nescafe/Jacobs), pijemo je, oblačimo se (Zara/Campers) i odlazimo na posao automobilom (Toyota/Fiat). Radimo za firmu koja je deo velikog lanca, 8 sati gledamo u svoj notebook (Fujitsu-Siemens/Dell) i potom se vraćamo kući. Ručamo supu (Magi/Knorr)i testeninu(Barilla/Buitoni) skuvane na štednjaku (Bosch/Gorenje)i pijuckamo pivo (Becks/Tuborg), zalađujemo se čokoladom (Milka/Lindt), oblačimo trenerku (Nike/Adidas) a onda puštamo film (Warner/Fox) na DVD plejeru (Lg/Toshiba) i uz cigaretu (Marlboro/Kent) i čašu viskija (Chivas/Johnny Walker) opuštamo se od napornog dana. Posle toga odgledamo neku emisiju na tv (Veliki brat/Milioner) ispresecanu mnogim reklamama. Ispišemo nekolioko SMS poruka prijateljima na svom mobilnom telefonu (Nokia/Sony-Ericsson), proverimo raspored za sutra, isplaniramo odlazak u nabavku (Metro/Tempo), stavljamo veš da se pere u veš mašinu (Candy/Whirpool - Ariel/Persil),tuširamo se (Palmolive/Dove), brijemo se (Gilette/Wilkinson), stavljamo kremu na lice (Nivea/Clinique) oblačimo pidžamu (Beneton/Jockey) i pre spavanja pročitamo strip (Marvel/DC Comics). Gasimo sijalicu (Tungsram/General Electric) i tonemo u san.

Da li smo neiskreni kada se bunimo protiv onih bez kojih bi nam život bio nezamisliv i nemoguć? Postoji li uopšte način da se stvari svedu na pravu meru ili je sve otišlo predaleko?
Ovo je vrlo široka i zanimljiva tema i voleo bih da imam vaš feedback.

p.s. trudio sam se da kod svakog proizvoda imam bar dve preovlađujuće tržišne opcije, molim vas javite mi da li sam nekoga 100% omašio.

уторак, 29. мај 2007.

ŠIROKA SLOVENSKA DUŠA

Provereno dobar način da saznate stepen razvoja jedne države je da proverite sledeće tri stvari: odnos prema hendikepiranima, ponašanje prema manjinama i stanje javnih toaleta.

Za prvo i treće ne znam (mada sam siguran da nisu na zavidnom nivou) ali što se drugog tiče majčica Rusija je još jednom pokazala svoje ružno, prljavo i krezavo lice, ono koje dobar deo Srbije želi da vidi kada se pogleda u ogledalo.

Pokušaj održavanja gej parade u Moskvi i nasilje koje su prema učesnicima pokazali prirodni saveznici u sastavu: komunisti, fašisti i pravoslavci; pokazali su svu bedu jednog zatucanog postkomunističkog društva koje u suštini ni pedalj nije maklo od kako je neumrli drug Džugašvili izvoleo malo prileći, tek kosti da odmori.

Ne zna se šta je ružnije i tužnije, da li ovo: Dmitri Antonov, protivnik okupljanja, izjavio je kako želi jasno da kaže da "želi smrt pederima i perverznjacima". "Ja sam pravoslavac i to je stav pravoslavne crkve" ili ovo: Gradonačelnik Moskve Jurij Lužkov je početkom godine gej-paradu nazvao bogohujljenjem i satanističkim događajem.
Skinhedi i žene koje su pevale pravoslavne pesme zajednički su tukli učesnike...

Dakle i nezvanična i zvanična Moskva ujedinjeni su oko jedne ideje, inače tako bliske onima koji su pobili dvadesetak miliona Rusa. Agresivni konzervativizam, primitivizam i mržnja prema svakom ko je drugačiji, to su zaštitni znaci "savremene" Rusije kojom vlada i koju oblikuje novi, tek za nijansu sofisticiraniji diktator (Vladimir Putin bio je uzdržaniji i u februaru rekao da on na homoseksualizam gleda iz ugla demografskih problema...i Hitler je imao slične opservacije posle kojih su svi stariji i nemoćniji, dakle nekorisniji završili u gasnim komorama).

Od zabranjivanja protesta opozicije do brutalnog prebijanja pripadnika jedne manjine kratak je put, to mi u Srbiji jako dobro znamo.

Siguran sam da Voja K. i Dragan J. sa simpatijama pogleduju preko ruskog plota sve diveć' se kako tamo narod i milicija (eto konačno i te narodne milicije na delu, tog svevidećeg čuvara poretka) zajednički čuvaju obraz i čast nacije.
Aca V. i Toma N. su uvek pripravni da, ako zatreba, terciraju iz pozadine. Udobno zaštićeni poslaničkim imunitetima mogli bi usput i da klepe nekog, sve bodreći svoje saborce da istraju u istrebljivanju "gamadi" što belu kugu širi...a ako neko od njihovih pristalica i fasuje par dana u zatvoru to je žrtva koju će Aca i Toma stoički podneti...ta vid'te kako dobro podnose boravak Voje Š. u Sheveningenu.

понедељак, 28. мај 2007.

PUKLA STOTKA!

Znate kako kažu, ne pitaj me kako sam zaradio prvi milion, sve ostalo ću ti reći.
E, pa mi smo za samo 4 dana od kako smo se registrovali na www.hitrang.com koji meri posete imali prvih 100 posetilaca. Nadam se da je ovo samo početak i da će nam se u bliskoj budućnosti pridružiti veliki broj zainteresovanih.

Hvala na ukazanom poverenju.

Ivan

NEPOŠTOVANJE SEBE

Sramota me je da priznam ali čari pozorišta otkrio sam tek u poslednjih nekoliko godina. Kao "filmski čovek" tokom dugog perioda imao sam problem da se saživim sa nesavršenošću pozorišne iluzije, a verovatno i sa preovlađujućim klasičnim predstavama. Ja jednostavno još uvek ne mogu da izdržim da 2 sata slušam arhaični rimovani jezik velikana drame, neprimereno mi je vremenu, ali to je samo moje, svakako pogrešno i neuko mišljenje. No, kako mi je poslednjih godina krenulo iz dupeta u glavu, a ovdašnji teatri odlučili da isprate moderne svetske i domaće spisateljice i pisce počeo sam mnogo češće da odlazim u njih. Neke od predstava (Hadersfeld, Jastučko, Skakavci, Paviljoni, Shopping and Fucking, Velika bela zavera...) prijale su mi poput najboljih nezavisnih filmova, neke pak (Plava soba, Druga strana...) uverile su me da u svakom žitu ima kukolja i da nije sve što je "urbano", "moderno" i "hype" i dobro.

Ali ono što sam, osim aktuelne produkcije, imao priliku da ispratim je i "opuštanje" domaće publike. Kada to kažem ne mislim da sve neformalniju garderobu koju gledaoci navlače na sebe, preterano sređivanje bi upravo ukazivalo na težak oblik provincijalizma, već mislim na tragičan upliv nekulture i nepoštovanja drugih i sebe. Dugogodišnji posetioci pozorišta znaju da predstavu treba ispratiti sa dužnom pažnjom i respektom prema glumcima na sceni i prema ostalima u sali. Ovi koji sada dolaze ne poštuju nikoga, a pre svega ne poštuju sebe. Čim ovo pišem ovako zažareno pretpostavljate da imam povod, i to svež. U pravu ste. Sinoćna predstava "Amerika - drugi deo" po tekstu moje omiljene Biljane S. i u režiji ne toliko omiljenog, relativno prevaziđenog ali u ovoj predstavi sasvim solidnog Dejana M. predstavljala je najstrašniji nesklad između umetničkog nivoa na sceni i tužne slike i prilike publike koja je ispunila Atelje 212, gotovo do poslednjeg mesta. Biljana je, bar se meni tako čini, postala veća od pozorišta i to je dobro, njen glas se daleko čuje, njeni stavovi su hrabri, beskompromisni i po meni vrlo utemeljeni, ali to je nužno proizvelo i izvesnu estradizaciju njene slave što je sinoć bilo više nego očigledno jer je dobar deo publike pre ovoga "pozorište" upražnjavao samo preko Indeksovog radio pozorišta. Mobilni telefoni su zvonili i zvonili, može se dogoditi da neko zaboravi da ga isključi, ali kada se prvom među idiotima oglasio ostali koji pate od te vrste amnezije su mogli da se opsete i ugase ih. Ne, naprotiv, neki su čak (ne prigušujući zvonjavu) istrčavali iz sale da se jave. Čovek bi pomislio da te mirne nedeljne večeri neko umire ili negde gori...ali ipak ne, isti su se uredno vraćali i nastavljali da gledaju. Ekipica (dva bračna para) pored mene uredno je između sebe prilično glasno komentarisala predstavu, a "dama" na sedištu do mog je, onako, usput, poslala 10tak sms poruka. O preglasnom smejanju, bacakanju po stolici, udaranju šakom o kolena i, tako iritirajućem poluglasnom ponavljanju replika (navikli uz Paju i Jareta) da ne govorim.
Srećom, predstava je zaista dobra, a glumačka ekipa (Cvetković, Lečić, Anita Mančić, Aleksandra Janković...) nadahnuta i u punoj formi tako da je i ovakvo društvo i loša ventilacija u Ateljeu nisu uspeli da pokvare uživanje u gledanju.

Rekoh da je nepoštovanje sebe najstrašnije i pod tim sam mislio na fascinantu nemoć naših ljudi kada dođe do trenutka isljučivanja mobilnog telefona. Ta (inače vrlo korisna) spravica je izgleda dobar sluga, a loš gospodar pošto svoje robove pretvara u zavisna, zombirana bića primorana da uvek budu u punoj pripravnosti, odgovore na svaki poziv i na svaki sms...makar i onim idiotskim "ej, ne mogu da pričam u pozorištu/bioskopu/predavanju/na sahrani sam...". Nevericu izaziva takva opčinjenost i strah da se barem na 2 sata ostane izvan dometa.... a to dovodi i do predloga svim kulturnim institucijama: nabavite ljudi sprave za "ubijanje" dometa...nema mreže, nema ni razgovora, kuckanja poruka, a onda možda gledaoci počnu da zaista prate predstavu.

Ili ja ipak negde grešim? Pozorište je nekada bilo pučka zabava, možda ideja i jeste povratak tome, nakon perioda elitizma kada je teatar izjednačavan sa koncertima klasične muzike na Kolarcu (oh užasa!!) i bio rezervisan za "one uštogljene, kulturne!.

Ma nek komentarišu, nek se džilitaju od smeha, nek me lupaju po leđima nakon svake urnebesne replike...sve ću izdržati samo da više ne vidim hipnotički sjaj zloćudnih ekrančića u mraku sale i da ne čujem jednu od desetina strašnih melodija poziva i pištanje poruka.

недеља, 27. мај 2007.

PISATI U SRBIJI, ĆORAV POSAO ILI VELIKA ŠANSA?

Već sam više puta spomenuo sopstveni spisateljski rad u domaćim štampanim medijima, u mom profilu možete saznati više o tome. Kako ovih dana obeležavam deset godina (ako me pamćenje ne vara) od kako sam pobedivši na XZ konkursu za nove autore umalo doživeo srčani udar kupivši novi broj i videvši svoj tekst u njemu, rešio sam da napišem nešto i tome.

Od tada sam radio za mnoge magazine, uglavnom više ne postoje (prokletstvo Ivana Bevca?) ali zajedničko im je to da sam uživao pišući za njih i da su mi gotovo svi ostali dužni novac za poslednji objavljeni broj. Ali to je cena rada u ovoj zemlji, ko očekuje da će lepo i sigurno živeti od pisanja u Srbiji promašio je zemlju ili profesiju...iii oboje.

Trenutni angažman sam sveo na tri magazina, najzastupljeniji sam u Yellow Cab-u gde imam zaista veliku slobodu u izboru tema i njihovom tretiranju. Filmske, književne i strip kritike, intervjui, ankete...zaista šareno rekli bi jedni, način da se ostane svež rekao bih ja. O Yellow Cab-u više kada izađe novi, junski broj.

Prisutan sam još i u dva magazina Attica Medie, Playboyu i Graziji.

Urednički tim Playboya Perica Gunjić i Marko Vidojković uspeo je da preporodi srpsko izdanje ovog magazina koji je dok je bilo u vlasništvu Evropa pressa dotakao dno. Prvo je u startu, iz nikom znanih razloga, za urednika postavljen potpuno nekompetentan čovek i desetine hiljada onih koji su kupili prve brojeve ubrzo su odustali. Usledio je pokušaj sa Duškom Jovanić koja, i pored svog velikog iskustva, nije uspela da uradi ništa i čak je poslednji broj pod njom obeležio skandal sa duplericom na kojoj se našla low budget hard core sirotica čiji raniji "erotski" dometi uključuju i golden shower seanse pred kamerama lokalnih porno entuzijasta. Usledio je transfer brenda u Atticu, promena ekipe i lagani comeback. Nakon više od godinu dana rada Playboy se transformisao u prilično ozbiljan magazin, tekstovi su sve zanimljiviji, izbor tema aktuelan, ćirilica kao pismo više nego uspeo potez, a ekipa koja trenutno piše za P. je jedna od najjačih na ovim prostorima. Urednički tim ovih dana putuje u Meksiko da predstavi revival Playboya u Srbiji, zaslužili su i taj put i to priznanje, odradili su nešto najteže u izdavačkom biznisu, uspeli su da podignu prethodno gotovo upropaštenu novinu.

Angažman u Graziji usledio je kao logičan nastavak saradnje, mlada urednica Katarina smatrala je da bih se ja uklopio u njihov fazon i, ma koliko ja lično imao otpor prema lifestyle i beauty magazinima za žene, ovo sam shvatio kao šansu za malu subverzivnu delatnost, ok, neću pisati i novim albumima Rammsteina ili Mansona ali ću im skrenuti pažnju na neke njima prihvatljivije, a takođe kvalitetne bendove i izvođače. I ovde uživam veliku slobodu, naravno, svestan sam kome se obraćam pa to diktira izbor ali je stil više manje isti, kao i poruka: slušajte dobre stvari.

Današnja srpska novinska scena je na prilično niskom nivou, još uvek su na sceni asovi iz 70tih i 80tih, jako je malo nas koji smo ponikli tokom 90tih kada je pisanje zaista bilo ćorav posao, često i opasan po život, a nove generacije pristižu, ali vrlo sporo. Za razliku od hrvatske koja je uvek negovala taj kritični stav, kako na TV-u, tako i kroz svoje dnevne novine i magazine, ovde su udvoričko novinarstvo, ortačka kritika i podmićena kolumna stvorili situaciju da će svako ko pisanju pristupi iole ozbiljno, sa žarom, bez ikakve druge ideje osim da pokuša da čitaocima proširi vidike, a poseduje uz to i izvestan talenat, skrenuti pažnju na sebe. Užasno nedostaju jedna jaka urbana i polemički nastrojena dnevna novina (hibrid Blica i Naše Borbe)sa print runom od preko 100 000, ozbiljan nedeljni magazin (srpski Globus?)sa tiražom od 30 000 primeraka i pop kulturni mesečnik kvaliteta Ritma, XZ i OK magazina koji bi izlazio u tiražu od barem 15 000. Onaj ko to shvati i bude imao mogućnosti da tako nešto lansira i održi, a bude i dovoljno svestan da takav projekat podrži kroz odličan web portal, jaku kampanju i školu novinarstva u kojoj bi se regrutovali mladi talenti, vrlo će brzo profitirati. Takav projekat bi ubrzo postao srpska medijska imperija sa snažnim političkim i kulturnim uticajem, kranje je vreme da kvalitet izađe u prvi plan i da se ozbiljni, kvalitetni novinari koji imaju ideju, ujedine i poguraju ovu tabloidnu Srbiju napred. Situacija je sve samo ne dobra, ali takvo okruženje pruža mnogo više šanse za proboj, kada je more mirno i mrtvo svaki malo veći kamen ga može poremetiti, a ja ovde pričam o ozbiljnoj buri. Jedino je pitanje ima li ovde dovoljno kvalitetnih novinara da svakog dana, svake nedelje i svakog meseca stvaraju kvalitetna štiva za već prilično požutele čitaoce i vrate ih na pravi put? Mislite o tome.

субота, 26. мај 2007.

IZVINITE, GDE JE OVDE "IZLAZ"?

Ne brinite, ovo nije još jedna tirada na temu odlaska iz ove pretužne zajednice izgubljenih individua (sklonih toploj čoporizaciji i njuškanju) što sebe iz nekog krajnje ezoteričnog razloga naziva državom. No, ključ jeste u naslovu, tačnije srpskom prevodu naziva festivala koji je mnogima od nas poslednjih godina zaista predstavljao dokaz kako, eto, i u Srbiji nešto može da valja, samo ako se ozbiljno prione na posao.
Razlog pisanja je želja za izražavanjem zabrinutosti nad trenutnim stanjem stvari kada je obznanjeni program u pitanju. Jeste, do početka ima još 47 dana, ima vremena, biće još obznana ali zašto onda ostali jaki festivali već imaju gotove liste izvođača? Roskilde festival koji se održava vikend pre Exita odavno već ima impresivan spisak sa koga bi makar 5 izvođača od ovogodišnjeg Exita načinilo događaj ravan prošlogodišnjem: http://www.roskilde-festival.dk/object.php?obj=823000c&code=1
Mlade snage Arcade Fire, Arctic Monkeys i The Killers bili bi sjajna kombinacija za jedno, tzv "alt rock" veče. Queens of the Stone Age i The Who bi bili odlični u kombinaciji sa Robertom Plantom, a ima na njihovom spisku i čitav niz izvođača za ostale bine, LCD Soundsystem kao savršen razbijač Dance Arene, na primer.

Ok, ovo vam je blizu, pogledajte onda već objavljenu listu izvođača, precizno podeljenu po datumima i binama, za ovogodišnji Sziget festival do koga je ostalo još 74 dana: www.sziget.hu/festival_english/programs
Nisu tu samo svetske mega zvezde već i mudro izabrane nove atrakcije (Gogol Bordello), velikani (NIN, Tool, The Madness) ali i možda pomalo zaboravljeni ali vrlo atraktivni i kvalitetni bendovi sa jakom fan bazom (Skinny Puppy, Killing Joke, Nitzer Ebb...). Takođe, world music bina uliva strahopoštovanje svojim line-upom i dodatno uverava da ti ljudi znaju znanje.

Suštinsko pitanje je da li su se Exitovci malo preigrali ove godine rasplinjujući se Pepperse, Chemical Brothers, filmski festival i svoj matični festival? Nadam se da nije tako jer je upravo ovo godina kada su dostigli onu tačku o kojoj svi organizatori sanjaju, da im ljudi bezrezervno veruju i da pohrle da kupe ulaznice bez da je i jedan izvođač obznanjen.
Poverenje se teško gradi, a lako ruši, ne bih voleo da vidim hiljade razočaranih egzitaša kako se premišljaju da li će sledeće godine pojuriti da svoj novac povere nekom ko će ih onda iskoristiti da pre/posle Exita dovede neke bendove i posebno ih naplati umesto da ih usmeri ka Petrovaradinu.

To bi onda dalo za pravo onim radikalskim i ostalim dežurnim zabranjivačima i pljuvačima od kojih smo Exit branili svih ovih godina. Ja se nadam da sam samo previše zabrinut i da će me u narednih mesec dana organizatori demantovati sa bar nekim od izvođača koje sam spomenuo, ne nužno tih, naravno. Gomila jakih bendova kruži Evropom u to vreme, bilo bi ih lepo videti u NS.

Ja sam svoje rekao, da čujem šta vi mislite....i posebno me zanima koga bi voleli da gledate i slušate na Exitu ove godine. Imate reč.

петак, 25. мај 2007.

Pirati sa Kariba: Na dnu života

Juče sam nepovratno izgubio 3 sata svog života odgledavši Pirate sa Kariba: Na kraju sveta. Ovim putem apelujem na sve one koji drže do svoje pameti i svog dragocenog vremena da nikako, ni u kom slučaju, ni pod pretnjom najmilijima ne pokušavaju da privire u bioskopske sale u kojima se ovo đubre prikazuje.
170 minuta ničega, apsolutno ničega, kao da je pravljen od restlova prva dva dela. Ako je prvi bio čista zabava, drugi razvučen ali povremeno urnebesan onda je treći apsolutna negacija svega dobrog iz prva dva. Ne čudi me Verbinski, to je jedan idiot, očigledno ne preskup za najam, svako ko je pogledao Meksikanca (Pitt-Roberts) svedok je njegove beskonačne netalentovanosti, ne čudim se ni Kiri Najtli ni Legolasu, oni su verovatno najnetalentovanije mlade zvezde ikada, ali ne razumem šta je ovo trebalo Džoniju Depu i Džeriju Brukhajmeru. Ovim su pljunuli na svoje dosadašnje karijere.

Jezivo potcenjivanje publike, a da stvar bude gora ostavljen je prostor i za četvrti deo.

четвртак, 24. мај 2007.

Ko se "Brata" laća od "Koncentracije" će umreti.

Verovali ili ne ali izdvačka kuća Paideia ne izdaje samo knjige Paula Koelja, u njihovom katalogu nalaze se mnoga remek dela klasične i moderne književnosti. Među potonje spada i sjajna knjiga kultne belgijske spisateljice Ameli Notomb "Sumporna kiselina". Brza, kratka i surova vivisekcija sveta bliske budućnsti u kome moćna TV koproracija kojoj je sve dozvoljeno probija sve rekorde gledanosti svojim novim reality show programom "Koncentracija". U pitanju je bizarna i surova tvorevina, koncentracioni logor prepun nasumično pokupljenih ljudi koji pred svevidećim okom kamere bivaju maltretirani, ponižavani i na kraju ubijani. Zvuči zastrašujuće, grozno i nemoguće? Razmislite ponovo...i obavezno pročitajte ovu knjigu, da ne bude posle da niste shvatili šta se sprema.

Na sajtu www.knjizara.com uz informacije o toj knjizi nalazi se i odličan prikaz iz pera Teofila Pančića. Takođe za svaku preporuku.

среда, 23. мај 2007.

PRAVDA JE ZADOVOLJENA?

Ma koliko jednim delom bio zadovoljan što je sud odredio maksimalne kazne za Ulemeka i Jovanovića ne mogu da se otmem utisku da je ovo samo prvi deo priče čiji nastavak bih voleo da vidim. Lepo je što će ovi banditi ostatak svojih bednih života provesti iza rešetaka, valjda je ovo početak boljih vremena u kojima će zločinci biti u zatvoru, a normalan svet bezbedan na slobodi, no, riba smrdi od glave i dok se ta glava ne nađe iza rešetaka posao nije završen.

Hoćemo li dočekati da se i njemu i njegovima sudi? Stariji je nego što izgleda, pazite samo da na kraju ne bude kao suđenje Artukoviću, senilni starac balavi u sudnici i tek ponekad zlo bljesne iz njega.

VELIKI BRAAATEEE!!!

Hm, dakle, kako započeti priču o možda i najvećem sukobu koncepcija unutar jedne TV stanice još od kako je RTB postao RTS i započeo sluzavi sunovrat pod Mitevićem, doživeo svoj krvoločni bezdan pod Vučelićem (dnevnikovog dnevnika dodatak... anyone?), uzeo poslednji danak u krvi pod Milanovićem (to je onaj zbog koga su poginuli radnici televizije, a on ima slobodne vikende u zatvoru, ako ste zaboravili), a ovih dana se potvrđuje priča o tragediji koja se ponavlja kao burleska u izvođenju najprevrtljivije novinarske kukavice koja je ikada urednikovala na ovim prostorima. No, dosta o RTS-u. za sada, oni zaslužuju daleko žešći osvrt s obzirom da nam bez pitanja zavlače ruku u džep...i dobiće taj osvrt, ali drugom prilikom. Ovde je naša tema B92, odnosno, da budemo precizniji TV B92.

Kako je izrasla iz „manjeg“ medija, izabravši savršen momenat za svoj početak, revolucionarni 5. oktobar, naša draga stanica je i pored klimavih i nesigurnih prvih koraka ipak osvojila simpatije nas gledalaca. Nije tu sve bilo sjajno ali je imalo onaj devedesetdvojkin duh, džiberi nisu mogli da primirišu, informativni program je gotovo momentalno postavio nove standarde i u prašini ostavio RTS mumije, nalickane BK praznoglavce i večito sirotinjski STB. O Pinkovoj ideji dnevnika sa voditeljima mapetovcima ne treba trošiti reči. Elem, sve je to bilo više manje normalno i stečena je navika uključivanja tog (kod mene 4.) programa odmah nakon ulaska u kuću. Još im je i teletekst ažuran i pregledan, ko bog!

Ali, vreme je prolazilo a nemilosrdni rejting nije im išao na ruku. Osim Vesti, Utiska nedelje, Seksa i grada (10 x dnevno) i Sunđer Boba nijedna druga emisija nije se pojavljivala na radarima merača gledanosti, odustalo se od TV gerile (TV manijak) koja je imala publiku i simpatije, potpuno se zaboravilo da postoji pop muzika te su netragom nestale top liste i bilo kakva emisija o pop kulturi, a čak i Go Play sada izgleda kao bolja prošlost. Patetični pokušaji udomljavanja zaslužnih kolega (Timofevej) i dalje zbunjuju gledalište svojim „kliznim“ terminom dok je popodnevni program (Kao kod kuće) umalo rezultirao fizičkim obračunom međusobno zakrvljenim voditeljima. Sponzorska putovanja i odlična zabava Lune Lu je možda nešto što bi ona mogla da prikazuje svojim drugaricama kada svrate na kafu, ali je insistiranje da ta uber budalaština ide udarnim terminom izazivalo ozbiljne mentalne poremećaje kod gledališta koje je sve vreme mislilo da je tu nešto u stvari super, samo da oni to ne kapiraju.

Ono na čemu im svakako treba čestitati BBC emisije, istraživačko novinarstvo (kapa dole Brankici), najbolja politička emisija suočavanja (Poligraf) i nekoliko odličnih poteza sportske redakcije (Liga šampiona, Primera, Formula 1) nisu, čini se, bili dovoljni za kretanje u poteru za dvojcem na vrhu, čak je i umirući BK uspevao da im beži nekoliko poena. Surova borba mora imati svoje žrtve, a B92 je nešto pogrešno shvativši rešio da pribegne onoj Đinđićevoj priči o žabama i da najveću proguta prvu.

Žabe su, pogađate već, saradnja sa producentskom kućom Emotion, a ta najveća žaba reality show Veliki brat.

Emotion je „zaslužan“ za konstantno đubrenje i retardizaciju srpskog medijskog prostora. U njihove „uspješnice“ spadaju fantastični dometi modernog televizijskog izraza kao što su: Menjam ženu, 48 sati svadba, Ruski rulet i Sve za ljubav. Ipak, nijedna od tih nazovi emisija po svojoj jezivosti nije mogla ni da priđe Velikom bratu, toj bastardnoj ideji prodaje besmisla umotanog u šareni omot voajerštine. Nije sporno da je taj koncept licenca i da je svuda bio pravi hit, ne možemo mimo sveta i to je jasno, na žalost samo kada su gluposti u pitanju. Međutim, poslednja stanica na kojoj je Big Brother trebao da se pojavi je B92. Ipak, i tada je bilo šanse da se od toga izvuče neka civilizacijska korist, kasting je mogao biti odrađen na takav način da bi ukućani bili malo pristojniji od onih izabranih, insistiranje na „proseku“ užasno liči na Miloševićevu i radikalsku narodnjačku priču. Negde je netragom nestala vizija vodilja popravljanja unižene Srbije i edukacije novih generacija koje ovako bivaju prepuštene novokomponovanoj nekulturi raznih Svetova, Skandala, Kurira i ostalog kontaminirajućeg smeća.

Ni pobeda finog mladića nije uspela da popravi utisak, šteta je pričinjena, logo B92 je zaprljan prostotom, zvucima narodnjaka, fašističkim prozivkama koje su se mogle čuti u kući...

I taman kada se VB završio pa se na TVB92 moglo videti još nešto sem usnulih ukućana dobili smo novi šamar. VB VIP, kao metastazu teške bolesti i siguran signal da nam je kraj blizu. Ovde su veselnici iz Emotiona tek pustili sebi na volju, suočeni sa sopstvenom nesposobnošću da u kuću navabe bilo kog iole poznatog suočili su nas sa ekipom kretena među kojima je jedan Big Lale izgledao kao intelektualna i moralna gromada. Kako sam načuo tenzija u kući je tolika da je incident moguć i iskreno navijam da tu neko nastrada i da cela stvar završi u krvi, suza i znoja im ne manjka. Kao datum konačne propasti treba definitivno uzeti dan kada su ukućani probuđeni Goginom pesmom „Gaćice“, donjom tačkom estradnog pakla nakon koje je Marini Tucaković dozvoljeno da konsultuje ginekologe zarad inspiracije. Gaće, pardon, maske su tog momenta i definitivno pale.

Posle ovoga sve se lako guta, i Uzmi ili ostavi gde „ukućani“ (to je valjda postala odrednica, kao „talibani“ ili „vehabije“) uz pomoć nekakvog polusveta i nepodnošljivo iritirajućeg Mande drve čitav sat oko nekih kartonskih kutija ambiciozno nazivajući to u čemu učestvuju kvizom iako je od kviza tu ostalo samo jedno veliko K, i transfer Zeke koji je na leđima preneo celog Milionera sa BK i sada kao producent i voditelj mlati duplu lovu, a pošto je sam sebi gazda može da se opusti i da bude još neinventivniji, dosadniji, a uskoro verovatno i deblji nego ikada. Svakome ko je i jednom gledao hrvatsku verziju istog (?) kviza nejasno je zašto imaju istu špicu, sistem, organizaciju kad te dve emisije nemaju nikakve veze jedna sa drugom.

No, ovde bi trebalo podvući crtu i izvući mračan zaključak da je TVB92 trenutno u vrlo šizofrenom stanju. Da li će se prikloniti tamnoj strani i vremenom postati servis Emotiona i sličnih te prestati da se po bilo čemu razlikuje od šarenih zatupljujućih emitera kao što su Pink i sve češće i Fox ili će stresti sa sebe nakačene pijavice, zasukati rukave i obradovati nas kvalitetnim mainstream programom videćemo. Srećnici koji imaju TV stanicu NOVA kažu da je to nešto što vredi vremena i pretplate. Dakle, postoji put i on je, na duge staze pobednički. Ali zahteva mnogo više rada od pukog ustupanja vremena za novac.

Veran je više puta dokazao da mu novac nije na prvom mestu i da ima osećaj i hrabrost da pomeri ovdašnju medijsku scenu u pravom smeru, prv radijom, posle toga i TV-om i internet sajtom koji je neprikosnoven na ovim prostorima i apsolutni vrh kvaliteta.

Tv nije isto što i radio, to je jasno, ali ako je Goga Sekulić potrebna da bi se opstalo ona je vrag odneo šalu, a i dušu će uskoro.

Nije sve u rejtingu i novcu, ima nešto i u prenošenju prave poruke masama, Veran to zna, ali je izgleda trenutno malo zaboravio. Pomozimo mu da se seti, bojkotujmo sve ove zaglupljujuće emisije (i zbog sopstvenog mentalnog zdravlja) i gledajmo sve one koje valjaju, a takvih tamo još uvek ima više nego bilo gde drugde.

Primitivci imaju Pink, imaju više manje i sve ostale medije (čast izuzecima), valjda smo zaslužili da nam „ostane“ B92, nije valjda da nas nema dovoljno da jedna dobra televizija ima ozbiljan rejting?

UJUTRO ZA DOBAR DAN, UVEČE ZA DOBAR SAN

Za dodatni podsticaj ovog lepog sunčanog jutra predlažem instant mentalnu relaksaciju uz pesmu sa najviše dobrih saveta na jednom mestu. Ovoliko mnogo pametnih stvari vam ni majka nije rekla.
http://www.youtube.com/watch?v=XbM0SPCAXtU

уторак, 22. мај 2007.

...I POZNATI MOMCI U ODELU

Vratimo se temi koja očito privlači najviše pažnje, dakle sinoćna B92 proslava, i obećavam biće to poslednja međutema pre teksta o njihovoj TV stanici.

Organizatori su se potrudili da proslava ima svečarski ali opušten karakter, na ulazu su nas dočekali inokosni poslovodni organi Veran i Čalija, Hala Expo XXI pokazala se kao sasvim dobar izbor, kako zbog obilja parking mesta u okolini (hvala Veropulosu!) tako i zbog modernog izgleda i dobre ventilacije. Piće i kanapei kao i jazz orkestar odavali su želju da se postigne smart casual atmosfera, dakle, da bude baš onako kao i na svakom drugom VIP događaju u Beogradu.

Nažalost, osim kratkog Veranovog govora i muziciranja Duška Gojkovića koje je usledilo nakon toga cele večeri se nije dogodilo baš ništa i to je zamerka. Nekako sam očekivao kakav 15tominutni film koji bi rekapitulirao prvih 18 godina, ima tu sigurno dobrih snimaka. Ovako je izgledalo kao da se sadašnji tajkuni pomalo stide svojih početaka pa je u tom ključu i Veran promrmljao Flekino ime, a upadljiv je bio i izostanak neki ljudi koji su bili stubovi devedesetdvojke tokom najtežih dana.
Među zvanicama bilo je različitih lica, red starih/novih vlastodržaca iz DS-a, pa direktor i glavna urednica Politike, pa Cvija, pa Svilanović, Sneki Daki kako i dolikuje, i još raznog nekog sveta, lepog i finog, sve sami stanovnici virtualne Srbije koja sa stvarnom ima veze samo preko VIP Velikog brata.

Ipak, bilo je lepo sresti neke stare prijatelje, neki su još na B92, neki su otišli i napravili lepe karijere što samo znači da je to okruženje imalo kvalitet, prepoznavalo ga i izbacivalo na površinu...barem u određenoj meri. A onda je došla tranzicija, više se nije moglo živeti od alternative i pomoći, valjalo je zauzeti pozicije i krenuti i bolje sutra. O toj svetloj sutrašnjici koju upravo živimo čitajte mnogo više u narednom blogu.

p.s. dobili smo poklone na izlasku, DVD sa džinglovima, majicu koja će dobro poslužiti za spavanje jer je tipična fruit of the loom slinavica treće kategorije i jedinu stvarno vrednu stvar, Mašićevu knjigu Talasanje Srbije o prvih 15 godina B92. Dobro je što su je davali tek na izlazu :-)

SE-FE-RE-JOT

Dok čekate nastavak B92 priče za koju će mi ipak trebati malo više vremena (ne brinite, u pitanju su sati, ne dani) čitajte najnoviji tekst mog prijatelja Rose: http://www.b92.net/zivot/antitabu.php?yyyy=2007&mm=05&dd=16&nav_id=246922

Naš omiljeni jugonostalgičar je opet u formi, a komentari na tekst su posebna poslastica, kao i obično mnogo više govore o onima koji ih pišu nego o onome o čemu pišu.

SECOND COMING

A od prvog jedino je teži drugi blog tekst. Šalim se, naravno, ipak je led probijen i sada ide lakše i opuštenije. A kad malo bolje razmislim imam o čemu da pišem, no u silnoj želji da ovo zaista bude "hronika" (ne samo beogradska, jer bih time skrnavio uspomenu na "the one and only" Baneta Vukašinovića, potrudiću se da izbegavam nalete inspiracije i strpljivo beležim aktuelnosti iz kojih se, kasnije, mogu razviti različite priče, dijagnoze i predviđanja.

Sinoćnja poseta B92 VIP rođendanskoj žurci radio stanice 92 (srećno punoletstvo!) može da posluži kao zabavan povod za razmišljanje na temu ko smo bili, gde smo sada, kuda idemo i šta ima za večeru. Elem, siguran sam da kao i o fudbalskoj reprezentaciji tako i o radiju B92 svako u ovoj zemlji ima svoje mišljenje. Takođe sam siguran da su ta mišljenja, ali i ponašanja koja ih prate vrlo različita. Mnogi ih ne vole iz političkih razloga, ako ste fan Fokusa ili Glasa crkve teško da možete biti svrstani u korpus devedestdvojkinih ljubitelja. Ali, i takvi ih povremeno slušaju, i uz izgovor tipa: prijatelja drži blizu, neprijatelja još bliže, oni povremeno odvoje uvo i poslušaju šta to izdajnici pričaju. Mnogi ih bezrezervno vole i podržavaju, to je najčešće ekipa koja pripada nekoj mojoj generaciji, dakle srpskoj generaciji X (rođeni između 1967 i 1977), onoj koja je razvaljena događajima sa početka 90tih u B92 pronašla svog saveznika i saborca protiv ludila u kome smo obitavali čitavu jednu deceniju. Oni su sada trideset (i nešto) godišnjaci, neki na pragu 40te, uglavnom porodični ljudi sa sitnom decom (još jedan rezultat krize je produžena mladost) i njima objektivno ne smeta to što je B92 (ovde pričam o radiju) "odrastao" i što više nije tako neobavezan, revolucionaran i subverzivan. A postoji i ona treća ekipa, nekadašnjih zagriženih slušalaca koji se zbog nove koncepcije osećaju izdanim, njima su Gorica i Dragan zabavni ali suviše strejt, razni talk shows su im bljak, Brakus im je dosadio...i svako malo lamentiraju nad zlatnim vremenom devedesetdvojke, vremenom "Makroa, dilera...", "Šišmiša", "Ritma srca" kada su Mjehur, Fleka i ostali vrši zvučni udar na bubne opne i mozgove slušalaca.
Ali, sada je broj slušalaca radija B92 preko pola miliona, a tada je bio jedva stotinak hiljada. U suštini, pravoverni su upravo oni koji ne propuštaju "Peščanik" jer on je najbliži onome što je nekada B92 bio. Oštar, bezobrazan, sa jasnim stavom i spreman da gurne prst u oko svakome.
Političkim žargonom rečeno onaj nekadašnji je LDP, a ovaj sadašnji DS. Hebiga, alternativa ima svoje prednosti ali i mnoge svoje mane. Tu dolazim i do poente ove priče, a ona glasi da je možda došlo vreme za neki drugi program radija B92. Umesto da nastave da u nepovrat odbacuju sve ono što ih je nekada činilo drugačijim i uzbudljivim i rizikuju da jedna pobeđena frakcija postane nova partija bolje bi bilo da neguju i te cvetove i da im daju jednu malu ali zasebnu baštu. Na tom drugom programu puštala bi se najalternativnija nova muzika, radio provokatori bi potresali slušateljsku populaciju i regrutovale bi se nove generacije budućih građanskih strejtaša koji bi vremenom prešli na slušanje prvog programa. Na kraju krajeva, za ime i džinglove ne moraju da brinu, negde valjda još uvek postoje oni B292 spotovi i poruke koje smo 1999. jurili po stanu i po gradu, očajnički tražeći novu frekvenciju.

O televiziji nekom drugom prilikom :-)

понедељак, 21. мај 2007.

POKLONI SE I POČNI

Najteži je prvi tekst, kažu s pravom oni koji su blogovanjem počeli da se bave pre mene. Praznina koju treba ispuniti čini da sve ono što želiš da kažeš odjednom netragom nestane pa ostaneš blokiran, zakočen i nemušt...a onda prsti kreću da dobuju po tastaturi i ovo prvo blogovanje lagano dobija kakav takav oblik dok trema izazvana ambicioznom idejom kako će ovo pročitati nepojmljivo veliki broj čitalaca ustupa mesto realnosti koja sarkastično spušta nesuđenu blogersku zvezdu na zemlju. Čini se da je mnogo svrsishodnije ovo pisanije doživljavati kao nekakav egzibicionistički dnevnik (mada isti nikada vodio nisam) tobože nehajno ostavljen na stolu i još strujanjem promaje sasvim slučajno otvoren na poslednjoj ispunjenoj stranici.

Suđeni i nesuđeni čitaoci, vežite se, Hronika urbanog pokušaja kreće sa svoje prve stanice u neizvesnom pravcu. Nadam se da će putovanje biti dugo, zabavno i, ma koliko to dosadno zvučalo, poučno, tj. da će ova tačka na beskrajnom blogerskom nebu jednom zasijati kao zvezda....sele moja.