INTERVJU: BALŠA BRKOVIĆ

Evo i poslednjeg u seriji intervjua sa poznatim piscima mlađe generacije iz našeg okruženja.

1. U Srbiji je relativno nepoznat fenomen nove crnogorske književne scene, kako bi nam u nekoliko rečenica opisali tu pojavu?
- Moram priznati da to nije baš jednostavno pojasniti u nekoliko rečenica... Ali, ono najvažnije je promjena književne paradigme. Nova književnost je prilično raznorodan skup pisaca različitih interesovanja i poetika, ali ono što je zajedničko je – radikalan diskontinuitet u odnosu na crnogorsku književnu i svaku drugu tradiciju.

2. Zašto je većina novih crnogorskih romana gotovo nedostupna u srpskim knjižarama? Da li je razlog političke prirode ili čista neprofesionalnost i neobaveštenost knjižara i izdavača?
- Ja vam nisam prava adresa za odgovor na ovo pitanje. Znam da i u Srbiji postoji čitalačko interesovanje za knjige pisaca o kojima govorite - nedavno sam dobio jedno vrlo lijepo pismo od čitateljke iz Niša koja mi, između ostaloga kaže da je na jedvite jade došla do moje knjige... Što je razlog da mediji i izdavači u Srbiji uglavnom ignorišu (sa izuzetkom Teofila Pančića, naravno) novu crnogorsku književnu scenu? Moguće da zvanična Srbija kada komunicira sa Crnom Gorom i dalje želi da to bude ona epska, smiješna, sasvim stereotipna Crna Gora... Ovi pisci se u takvu sliku jednostavno ne uklapaju, kvare je, čine da vi, naprosto, morate promijeniti doživljaj jedne sredine. A, ljudi, uglavnom tp ne vole. Na žalost, u zagrljaju stereotipa svima je ugodnije, svi se ljepše osjećaju...

3. Da li su Brković, Nikolaidis, Spahić, Bečanović... reakcija na pojavu Dežulovica, Baretića, Perišića, Jergovića, Hemona u zapadnim susednim drzavama?
- Konstituisanje crnogorske scene, još tamo, sredinom devedesetih kada je započeo taj proces bilo je prilično incidentno, i istovremeno sa sličnim novim scenama u okruženju. Prirodno, kasnije se samo uvećavala komunikacija sa okruženjem, ali u inicijalnom impulsu bio je to sasvim osoben proces, budući da su i stvarnost devedesetih, ali i naslijeđene okolnosti bile unekoliko drugačije. Kada je regionalna komunikacija, tamo krajem devedesetih i na početku nulte decenija postala intenzivnija, mi smo se savršeno jednostavno “prepoznali” sa sličnim pismima u Hrvatskoj i Bosni...


4. Šta znači bestseler u crnogorskim okvirima? Ima li života od pisanja ili je novinarstvo neophodan dodatak?
- Moj roman je u tri izdanja na našem jeziku štampan u dvadesetak hiljada primjeraka. Crna Gora je mala, i o knjigama svi vole da pričaju, i koji su ih pročitrali i, još više, oni koji nisu. Novinarstvo ne doživljavam kao neki dodatak, ja pravljenje novina volim, to je uzbudljiv posao, ima neki starinski šarm.

5. Koliko Vam je pomoglo, a koliko odmoglo prezime?
- Nikada nisam razmišljao o tome. To je moje prezime, nisam ga birao, ali pripalo je baš meni. Ne vjerujem da neki značajan sadržaj stanuje u našim prezimenima. Ime je mnogo personalniji dio građanske nominacije, i važno je ono što činomo. Naravno, poznato mi je da je dio ovdašnjeg pučanstva opterećen prezimenima, ali, ako bih pristao na to, bio bih im sličan. A to ne želim.

6. Surovo razračunavanje sa sadašnjicom, svakidašnjicom i konzervativnim okruženjem karakteriše Vaše pisanje. Kako izgleda izaži među ljude u jednu, ipak jako malo sredinu, koja se lako prepoznaje u Vašem delu?
- Volim da izlazim među ljude. Ne mislite valjda da bi zbog građanskog funkcionisanja čovjek trebalo da falsifikuje svoje stavove ili da se samocenzuriše? Opet, ja sam južnjak i strastveni opservator...

7. Hoćemo li Vas videti u Beogradu, ovde ste studirali, pretpostavljam da imate dosta prijatelja.
- Da, naravno... U Beogradu sam živio od kraja 1984. do kraja 1991. To su bile ključne godine – gledao sam kako se urušava onaj sjajni Beograd iz sredine osamdesetih i ustupa mjesto svemu onome što je došlo i što je stotine hiljada mladih ljudi otjeralo iz ovoga grada. Moja prva knjiga objavljena je 1985. u Beogradu (Književna omladina Srbije, biblioteka Pegaz), tamo sam diplomirao na Filološkom fakultetu, na grupi za opštu književnost i teoriju književnosti, družio se sa sjajnim ljudima... Prva čestitka nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore stigla mi je iz Beograda, od mog mlađeg kolege i dragog prijatelja Marka Vidojkovića.

8. Pratite li ovdašnju književnu scenu, imate li favorita?
- Marko Vidojković je odličan pisac. Volim njegov roman “Kandže”, odlični pisci su i Vlada Arsenijević, Biljana Srbljanović...

9. Šta čitate ovih dana ?
- Ovih dana se selim. Kutije pune knjiga već danima prenosim iz jednog u drugi stan. Ipak, i pored takvog vanrednog stanja, dvije knjige su mi često u rukama. Gerenova studija “Anarhizam” i jedno interesantno italijansko izdanje – Enciklopedija viskija. To je prekrasna knjiga, još ako je prelistavate uz kap dobrog Glenfidicha, ugođaj je potpun.

10. Koliko se i sta čita u Crnoj Gori ? U kakvom je stanju knjižarska mreza, ima li izdavača ili se lokalni čitaoci snalaze nabavljajuži knjige iz Srbije, Hrvatske, Bosne?
- Posljednjih godina se čita više nego ranije. Doprinose takvom stanju i domaći pisci, njihove nove i provokativne knjige, ali i jedan širi povratak lektiri. To je sve započelo akcijom “Vijesti” koje su kroz svojih sedam-osam edicija do sada u crnogorske domove “uselili” preko tri miliona knjiga. Nadam se da nakon toga, nakon toliko knjiga, ništa više ne može biti isto.

11. Šta je sledeće za Balšu Brkovića? Hoce li “Galerija” dobiti svoj nastavak ili cemo ćitati nesto potpuno drugačije?
- Ovih dana sam zapravo završio prvu verziju jedne opširnije studije o anarhizmu. Radim na novom romanu, pripremio sam i jednu zbirku priča... Važno je da čovjek uživa u tim stvarima, onda sve ispadne kako treba...