INTERVJU: RENATO BARETIĆ

Kome je (još uvek) do čitanja Bevca, ovih dana na kioscima ima novi Yellow Cab i novi Playboy, a za sve one koji su propustili ovaj intervju sa hrvatskim bestseler piscem Renatom Baretićem čiji roman Osmi povjerenik je 2004. osvojio hrvatsko tržište osvojivši sve viđenije nagrade (Nazor, Kovačić, Đalski, Šenoa) pre nekoliko meseci objavljen u Bookmarkeru evo prilike da ga pročitaju u integralnoj verziji.

1. Otkud da se jedan Zagrepčanin preseli u Split? Obično migracije idu u suprotnom smeru, iz manjih ka većim mestima.
- Za mene je to bio sasvim logičan zaključak, izveden iz privatnih i poslovnih premisa. Radio sam u to doba za "Slobodnu Dalmaciju", "Nedjeljnu Dalmaciju" i "Feral Tribune", prvi mi je brak pukao, a ubrzo sam se i zaljubio u jednu Splićanku. Nije li onda logično preseliti u Split? U tom odlasku nije bilo nikakve rezignacije niti bijesa, dapače, čisto veselje.
Inače, s ovim se pitanjem zadnjih godina susrećem u svakom intervjuu, i već mi je pomalo dojadilo objašnjavati ljudima kako nikome ne bi bilo nimalo čudno da sam iz Zagreba otišao u, ne znam, Rijeku, Kutinu ili Vinkovce. Čudan je svima samo Split, a jedini razlog za to (jedini kojeg sam ja uspio dokučiti) jest tupavo rivalstvo u podjednako slabašnom nogometu, to tragikomično suparništvo između Dinama i Hajduka... Vama u Srbiji je lakše, vama su svi najjači klubovi u istom gradu.

2. Feral tribune u kome ste pisali do 1998. "izrodio je" nekoliko vodećih hrvatskih pisaca, osim Vas tu su i Dežulovic i Ivančić. Da li je Feral stvarao pisce ili su pisci stvarali Feral?
- To je kao ono pitanje o kokoški i jajetu... Vi ste spomenuli samo Borisa i Viktora, ali tu je cijeli niz pisaca-novinara, koji su pisali za Feral i paralelno, ili naknadno, objavljivali vrlo zapažene knjige. Da imamo vremeplov, mislim da bismo vrlo lako našli jedan kratki period, ne duži od par mjeseci, možda čak i samo tjedana, kad su u isto vrijeme za Feral, osim gorespomenutih, pisali i Ante Tomić, Ivica Ivanišević, Miljenko Jergović, Ćićo Senjanović, Robert Perišić, Zlatko Gall, plus Pera Luković kojeg ovim putem puno pozdravljam, kao i sve vas u studiju i režiji... A nakon raspada te ekipe, knjige su krenuli pisati i Predrag Lucić i Ivica Đikić, tek potom i Viktor Ivančić... Sve u svemu, vjerojatno bismo svi mi pisali te svoje knjige i da nismo radili u Feralu, ali bile bi sigurno nešto drugačije. Također, i Feral bi u svojem presudnom "partizanskom" razdoblju bio ponešto drugačiji da mi nismo pisali u njemu.

3. Književnu karijeru počeli ste kao pesnik, a nastavili mega uspešnim romanom Osmi povjerenik. Je li to znak da je poezija nesto sto se prevaziđe u nekim godinama?
- Nipošto, pa prva knjiga nakon "Osmog povjerenika" bila mi je opet zbirka poezije, "Kome ćemo slati razglednice". Osim toga, zadao sam sebi jedan doživotno nedovršiv zadatak: pisanje zbirke "Soneti dragima", u kojoj će po jedan elizabetinski sonet dobiti svi meni dragi ljudi, poznati i nepoznati, od Federica Fellinija do Arsena Dedića, od moje žene i djece do Ivana Slamniga. Ne mogu je dovršiti dok živim, jer sigurno će se naći netko kome će biti krivo što i njega nisam uvrstio. Kroz taj projekt, ali i mimo njega, poezija će do kraja ostati moja prva i najtrajnija literarna ljubav.

4. Dela Tomića, Ivančića, Dežulovica stidljivo se pojavljuju na srpskom trzistu i počinju privlačiti sve veću pažnju. Ima li šanse da i Vas čitamo u izdanju nekog srpskog izdavača?
- Postoji interes nekih izdavača, kontaktirali smo na njihovu inicijativu, ali ništa još nije konkretizirano. Teofil Pančić još je prije nekoliko godina, pišući u "Vremenu" kritiku "Osmog povjerenika", detektirao nevjerojatan apsurd: nakon svega što su Srbi i Hrvati proživjeli jedni s drugima u zadnjih dvadesetak godina, odnosi se normaliziraju i počinje se trgovati koječime, samo ne knjigama. Prodajemo jedni drugima slatkiše, ukiseljeno povrće, teške droge, lažne dokumente, razmjenjujemo čak i vojne stručnjake, ali knjige ne, to je valjda preopasno i preotrovno... Osobno ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi se neki srpski izdavač trebao upuštati u trošak s otkupom autorskih prava, tiskanjem i distribucijom mojih knjiga, kad je daleko jeftinije da neki distributer, knjižar, jednostavno otkupi petsto-šesto primjeraka od mojeg hrvatskog izdavača, uveze ih u Srbiju i rasporedi po većim knjižarama. Ali to se nikome ne isplati, jer na knjige se plaća tolika carina i ne znam koja još davanja, da je poslovno pametnije objaviti srpsko izdanje! Isto vrijedi, naravno i u obrnutom smjeru, a i u Bosni. U kultnom sarajevskom Buybooku od pet mojih knjiga naći ćete jedino onu prvu, i to samo zato što vlasnici knjižare imaju prisan odnos s izdavačem te knjige, Bibliotekom Feral Tribune.
Da skratim - veselilo bi me da se realiziraju pregovori s nekim od srpskih nakladnika i da kod vas iziđe barem "Osmi povjerenik". A još bih sretniji bio, bez imalo ironije, kad bi izišao na ćirilici.

5. Kakva je trenutno situacija u hrvatskom izdavaštvu? Čitaju li Hrvati ili su im knjige, kao što često čujemo, preskupe?
- Ako je suditi prema broju izdavačkih kuća ili broju naslova što se po pristupačnoj cijeni prodaju uz novine na trafikama, Hrvati čitaju poprilično. Isto bi se moglo zaključiti i kad čovjek prosurfa po internetskim forumima, chatovima i blogovima. A opet, kad pogledate ljestvice najprodavanijih knjiga - rijetko ćete na njima naći više od jednog domaćeg naslova, premda Hrvati pišu kao nikad ranije. Tu i tamo osvane Jergović, tu i tamo ja ili Ante Tomić, i to je manje-više sve. Čini mi se da je sazrilo vrijeme za nekakav nastavak FAK-a drugim sredstvima, jer dobri hrvatski pisci i dalje pišu dobro.

6. Može li se živeti od pisanja u Hrvatskoj? Vi spadate u uspešne pisce, a znamo da radite i za TV, novine...
- Ja živim isključivo od svojeg pisanja već skoro četvrt stoljeća i, kad god me traže da definiram svoje zanimanje ja kažem - pisac. Jer to u isto vrijeme znači i novinar i pjesnik i prozaik i sastavljač pitanja za kvizove i marketinški copywriter. Svim se tim poslovima bavim, redovito ili povremeno, već godinama i znam da samo s jednim od njih ne bih mogao preživjeti, premda moji zahtjevi i prohtjevi nisu nimalo megalomanski. Za ilustraciju: godine 2004. "Osmi povjerenik" dobio je pet nacionalnih nagrada i prodao se u šest tisuća primjeraka, a honorari za sve to skupa tek su malo premašili moju godišnju novinarsku plaću u "Slobodnoj Dalmaciji". Napominjem da je ta plaća, za hrvatske uvjete, onako, osrednja. Živim u stanu koji sam sa ženom kupio na 15-godišnji kredit (još deset pa gotovo!) i vozim auto koji moram otplaćivati još tri i pol godine.

7. Kakav prijem je imao Vaš, za sada poslednji roman „Pričaj mi o njoj“? Trpite li poredjenja sa „Povjerenikom“?
- Prijem je mnogo bolji nego što sam očekivao. U hrvatskom književnom životu stalno usitno vrije neka zla krv, i bio sam siguran da sam se s uspjehom "Osmog povjerenika", sa svim tim nagradama i 11 tisuća prodanih primjeraka, svima živima popeo na neku stvar, i da jedva čekaju kako i gdje da me nagaze. Imao sam tada tri mogućnosti: ne napisati više nikad ništa prozno, napisati "Devetog povjerenika", ili napisati nešto potpuno, u svemu, drugačije od te knjige koja me, slutim, doživotno obilježila i opteretila. Odlučio sam se za tu treću varijantu: kritika nije krila da je iznenađena, a objavljena je i nekolicina bezrezervno afirmativnih recenzija. Među onima koji su je nagazili nitko nije napisao da je posrijedi slab roman, dapače, a prigovori im se uglavnom svode samo na to da ima "previše dijaloga". S time mogu nastaviti i živjeti i pisati.
Inače, dokaz da tih dijaloga možda ipak nema baš tako jako previše vidio sam neki dan u popisu dvanaest finalista za godišnju književnu nagradu "Jutarnjeg lista". Žiri te nagrade ima sedam članova s raznih strana, troje od njih na raznim su stranama objavili nepovoljne kritike romana "Pričaj mi o njoj", a taj naslov se ipak našao među tih dvanaest najboljih domaćih proznih knjiga prošle godine. Pametnome dosta, a i meni.

8. Jeste li informisani o "novoj srpskoj književnoj sceni"? Imate li nekog favorita sa ovih prostora?
Ne, nažalost. Rekao sam vam, a i sami znate, kako ide s knjigama između naše dvije države. Kiseli krastavci, keksi, ukrajinske sirotice i kokain, to može preko granice bez problema, ali knjige... S druge strane, književnost nije područje kojim se bavim u svom novinarskom poslu, tako da ne pratim posebno pažljivo niti hrvatsku produkciju, a kamoli neku inozemnu. Mogu vam samo obećati da ću krajem ovog mjeseca u Leipzigu, na sajmu knjiga, kamo idem kao pisac (dakle i kao književnik i kao novinar) sigurno navratiti do srbijanskog štanda i zadržati se u kraćem srdačnom razgovoru, nakon kojeg ću zacijelo biti informiraniji.