уторак, 15. јануар 2008.

O HRANI

Iako važim za notornog nezadovoljnika ne mogu, a da ne primetim rapidan uspon beogradske kulinarske ponude. Do pre desetak godina osim roštilja i par italijanskih restorana izbor je bio prilično skučen, a onda je krenula ekspanzija kojoj se ne vidi kraj. Poprilično sam upućen u to jer sam bio deo ekipe koja već dve godine sastavlja Yellow Cab-ov vodič kroz restorane...ovde sada stvarno ima dobre i raznovrsne klope.
Da su istim tempom napredovali muzeji, galerije, pozorišta, bioskopi i izdavaštvo bili bi među najkulturnijim evropskim zemljama.

Ali ima još rupa koje valja zakrpiti na toj gastronomskoj mapi, nisu prisutne mnoge svetski poznate kuhinje pa sam boravak u Parizu iskoristio da uživam u ukusima najrazličitijeg porekla.

U Parizu dve osobe mogu jesti pristojno za 35-40 evra, u kafanicama nude tradicionalnu klopu tipa domaći krompir pire i kobasice, meso sa ovim ili onim sosom...i teško da ćete negde jesti baš loše. Za isti iznos možete čalabrcnuti u nekom od stotina orijentalnih restorančića: kina, thai, japan, vijetnam...sve je to na svakom koraku i nećete ostati gladni. Nas je naša "pariska veza" odvela u izvrsni vijetnamski restoran koji je po izgledu prava rupa, ali po hrani i cenama pun pogodak. Ta kuhinja bi, ako bi se otvorila u Bg u meni imala vernog fana jer nudi originalne ukuse bez gotovo imalo masti. Svežeg povrća i pikantnih sosova ima u izobilju, bogato i zdravo!
Japanski i indijski restoran u koje smo nabasali su bili dobri, ali ne bolji od "naših" Ikkija ili Indian palasa. Cene su jake za naše uslove, dobar i bogat ručak koštao nas je na ovim mestima 60 i 75 evra.
Ono što ne treba propustiti je svakako tradicional u vidu supe od luka, fondua i rakleta. Supa od luka je opšte poznata stvar...i nažalost najčešće jedina u restoranskoj ponudi pa može malo i da dosadi mada je stvarno super stvar, naročito sa prepečenim hlebom sa sirom na vrhu. Fondu je ona blesava zanimacija sa loncem u kome se krčka topljeni sir, a vi sa dugačkom viljuškom umačete kockice hleba u to. Raklet je tek prava ceremonija: kuvani krompir u ljusci stiže zajedno sa aparaturom u kojoj podgrevate sir i šunku (slično kao električni roštilj sam manje) na spatulama i onda to stavljate na isečeni krompir. Suštinski oba jela su alpska sirotinjska ali vrlo ukusna, zabavna i pametni ljudi su od njih napravili turističku atrakciju. Oba jela postoje i u luksuznijim verzijama ali mi smo ipak išli na svedeniju varijantu želeći da naučimo "osnovu", a nadogradnja će valjda uslediti.

Poslednje veče smo častili sebe odlaskom u restoran Terminus Nord, znamenito mesto za ljubitelje morskih specijaliteta. Veliki prostor, visoka tavanica, ogledala i slike i zvuk zveckanja escajga i uživanja u hrani. Dimljena riba za predjelo, riblja čorba za drugi čin i veliki tanjir na ledu za vrhunac večeri! Sve sveže kao da je maločas izvađeno iz severnih mora ... ostrige, puževi, škampi, kraba...i sve to zaliveno dobrim francuskim belim vinom.

Do đavola, gladan sam!

3 коментара:

Ognjenka Lakićević је рекао...

jao, umirem od gladi...toliko si mi raspirio apetit da cu da poludim...

Анониман је рекао...

Kada cujem rec "Raklet" hvatam se za krompir! Nema bolje klope zimi, zaista. A o "vlamekuechen" iliti "tartes flambées" da i ne govorimo.

Анониман је рекао...

I ja sam gladna kada ovo citam :)

Posto si pomenuo Indian Palace htela bih da kazem da ga i dalje smatram jednim od najboljih indijskih restorana, a u ovom delu sveta sam bila u raznim. Indian Palace ima i stil i higijenu (sto je nesto sto fali u bar 90% njihovih restorana - strokavi su do bola), ponudu, ukus...izuzetan restoran, svetski i to svima ovde pricam. Razlog sto su se "indijci", kako zovemo njihove restorane, ovde toliko probili su sto su uzeli fazon od kineza a to je buffet tj. svedski sto, ili kako oni to ovde zovu 'all U can eat'. Tako ljudi dobiju sansu da probaju puno toga za fiksnu cenu (obicno oko $10) i jos da jedu koliko zele sto je pun pogodak jer vecina Amera se ni priblizno ne pali na prezentaciju koliko na kolicinu i ukus jela.

Ja inace volim i libansku kuhinju i ovde sam jedno vreme bila zesce navucena na humus i tabule salate. Za one koji nikada nisu bili u njihovom restoranu humus su ustvari mlevene velike leblebije sa dodatim njihovim nekim kao uljem , belim lukom, limunom i jos nekim zacinima. Tabule je izmrvljevan psenica sa mnogo sitno seckanog persuna, bas sitno seckanog paradajza, limuna i belog luka.

A najbolje cevape koje sam jela su bili u jednom iranskom restoranu. Ne znam da li ste probali tu kuhinju i sta mislite. Ponuda ostale klope im je onako..manje-vise lici na mediteransku ali cevapi su im duzi, kao npr. 3 nasa, uglavnom idu 2 u porciju i meso je toliko socno iznutra, sa puno persuna, ma prste da polizes.

Nesto sto mi je u agendi da probam su marokanska i etopljanska kuhinja, ali dok uz osmeh namestam svoju sajkacicu moram da kazem da su mi jela poput krompir paprikasa, punjenih paprika, djuveca i sl. kuvanih jela koja, iako prisvojena, odavno smatramo nasim i dalje pri samom vrhu liste :)