Pričati o tome kako je kulturna ponuda u Parizu fenomenalna gotovo da je suvišna pa ne bih davio, tek ću spomenuti ono što je mene najviše fasciniralo...to da Francuzi i dalje ulažu strašno mnogo, naročito u muzeje. Iako bi mogli do sudnjeg dana da žive od Luvra i Orseja oni nastavljaju da podižu nova fenomenalna zdanja, Quai Branly (slika levo) je muzej umetnosti Afrike, Azije, Amerike i Okeanije..tačnije tamošnjih starosedelaca...i izgleda impozantno.
Bobur je već stara stvar ali i dalje izaziva uzdahe i fascinaciju i plato ispred predstavlja omiljeno okupljalište Parižana. Palais Tokyo je muzej savremene umetnosti, lociran je blizu Trokadera (mesta sa kog je najlepši pogled na Ajfelovu kulu) u kome je moguće videti zanimljivu stalnu postavku kao i stalno neke nove postavke.
Svratili smo i do Orseja, fascinantnog zdanja na levoj obali Sene koje je od nekadašnje železničke stanice preuređeno u muzej umetnosti od 1848. do 1914. godine. Prelep prostor, čitav niz legendarnih dela ... Van Gog, Matis, Mone, Mane, Renoar, Tuluz-Lotrek...ko god vam padne na pamet tamo je.
Pozorišta ima bezbroj, na svakom većem trgu nalazi nekoliko ogromnih multipleks bioskopa sa po 15tak sala, program im je mešovit, ima američkih hitova, ima dosta francuskih filmova, ali i nezavisnih ostvarenja, naročito u lancu bioskopa MK2.
Mi smo stigli da odgledamo samo Ja sam legenda jer je to bilo u "version original", tj. sa francuskim titlom, a ne sinhronizacijom. Ulaznica je koštala 9 evra ali je poništena pre ulaska u deo sa salama tako da smo (da smo hteli i imali vremena) mogli da ostanemo tamo i odgledamo još nekoliko fimova. Inače, ako vas nerviraju reklame pre filma da vas utešim, tamo one traju pola sata! Red filmskih, red običnih reklama...apsolutni teror.
Estetika života i sveprisutni kultura i umetnost (samo fasade zgrada i dizajn metro stanica su dovoljni za ceo boravak) ispunjavaju vas tokom boravka u glavnom gradu Francuske. Gotovo da žalim tamošnje stanovnike koji se stalno sudaraju sa buljucima dosadnih turista i verovatno više i ne primećuju lepotu koja ih okružuje.
p.s. sinoć smo "overili" Ster cinema u Delta cityju...super izgleda, bili smo u sali 6 i pali na dupe kad smo videli kako je dobra, oko 400 mesta, ogroman pad tako da ni Vilt Čemberlen ne smeta ako sedne ispred vas, mesta za noge koliko ti volja (ja sam visok 188cm i imao sam još 15cm prostora od kolena do sedišta ispred), platno GIGANTSKO, bez preterivanja...apsolutno najbolji bioskopski ugođaj u gradu. Nadam se da će Mr. Burns uložiti u promociju bioskopa jer nas je juče na Američkom gangsteru (solidan film) bilo svega 20tak.
среда, 16. јануар 2008.
уторак, 15. јануар 2008.
O HRANI
Iako važim za notornog nezadovoljnika ne mogu, a da ne primetim rapidan uspon beogradske kulinarske ponude. Do pre desetak godina osim roštilja i par italijanskih restorana izbor je bio prilično skučen, a onda je krenula ekspanzija kojoj se ne vidi kraj. Poprilično sam upućen u to jer sam bio deo ekipe koja već dve godine sastavlja Yellow Cab-ov vodič kroz restorane...ovde sada stvarno ima dobre i raznovrsne klope.
Da su istim tempom napredovali muzeji, galerije, pozorišta, bioskopi i izdavaštvo bili bi među najkulturnijim evropskim zemljama.
Ali ima još rupa koje valja zakrpiti na toj gastronomskoj mapi, nisu prisutne mnoge svetski poznate kuhinje pa sam boravak u Parizu iskoristio da uživam u ukusima najrazličitijeg porekla.
U Parizu dve osobe mogu jesti pristojno za 35-40 evra, u kafanicama nude tradicionalnu klopu tipa domaći krompir pire i kobasice, meso sa ovim ili onim sosom...i teško da ćete negde jesti baš loše. Za isti iznos možete čalabrcnuti u nekom od stotina orijentalnih restorančića: kina, thai, japan, vijetnam...sve je to na svakom koraku i nećete ostati gladni. Nas je naša "pariska veza" odvela u izvrsni vijetnamski restoran koji je po izgledu prava rupa, ali po hrani i cenama pun pogodak. Ta kuhinja bi, ako bi se otvorila u Bg u meni imala vernog fana jer nudi originalne ukuse bez gotovo imalo masti. Svežeg povrća i pikantnih sosova ima u izobilju, bogato i zdravo!
Japanski i indijski restoran u koje smo nabasali su bili dobri, ali ne bolji od "naših" Ikkija ili Indian palasa. Cene su jake za naše uslove, dobar i bogat ručak koštao nas je na ovim mestima 60 i 75 evra.
Ono što ne treba propustiti je svakako tradicional u vidu supe od luka, fondua i rakleta. Supa od luka je opšte poznata stvar...i nažalost najčešće jedina u restoranskoj ponudi pa može malo i da dosadi mada je stvarno super stvar, naročito sa prepečenim hlebom sa sirom na vrhu. Fondu je ona blesava zanimacija sa loncem u kome se krčka topljeni sir, a vi sa dugačkom viljuškom umačete kockice hleba u to. Raklet je tek prava ceremonija: kuvani krompir u ljusci stiže zajedno sa aparaturom u kojoj podgrevate sir i šunku (slično kao električni roštilj sam manje) na spatulama i onda to stavljate na isečeni krompir. Suštinski oba jela su alpska sirotinjska ali vrlo ukusna, zabavna i pametni ljudi su od njih napravili turističku atrakciju. Oba jela postoje i u luksuznijim verzijama ali mi smo ipak išli na svedeniju varijantu želeći da naučimo "osnovu", a nadogradnja će valjda uslediti.
Poslednje veče smo častili sebe odlaskom u restoran Terminus Nord, znamenito mesto za ljubitelje morskih specijaliteta. Veliki prostor, visoka tavanica, ogledala i slike i zvuk zveckanja escajga i uživanja u hrani. Dimljena riba za predjelo, riblja čorba za drugi čin i veliki tanjir na ledu za vrhunac večeri! Sve sveže kao da je maločas izvađeno iz severnih mora ... ostrige, puževi, škampi, kraba...i sve to zaliveno dobrim francuskim belim vinom.
Do đavola, gladan sam!
Da su istim tempom napredovali muzeji, galerije, pozorišta, bioskopi i izdavaštvo bili bi među najkulturnijim evropskim zemljama.
Ali ima još rupa koje valja zakrpiti na toj gastronomskoj mapi, nisu prisutne mnoge svetski poznate kuhinje pa sam boravak u Parizu iskoristio da uživam u ukusima najrazličitijeg porekla.
U Parizu dve osobe mogu jesti pristojno za 35-40 evra, u kafanicama nude tradicionalnu klopu tipa domaći krompir pire i kobasice, meso sa ovim ili onim sosom...i teško da ćete negde jesti baš loše. Za isti iznos možete čalabrcnuti u nekom od stotina orijentalnih restorančića: kina, thai, japan, vijetnam...sve je to na svakom koraku i nećete ostati gladni. Nas je naša "pariska veza" odvela u izvrsni vijetnamski restoran koji je po izgledu prava rupa, ali po hrani i cenama pun pogodak. Ta kuhinja bi, ako bi se otvorila u Bg u meni imala vernog fana jer nudi originalne ukuse bez gotovo imalo masti. Svežeg povrća i pikantnih sosova ima u izobilju, bogato i zdravo!
Japanski i indijski restoran u koje smo nabasali su bili dobri, ali ne bolji od "naših" Ikkija ili Indian palasa. Cene su jake za naše uslove, dobar i bogat ručak koštao nas je na ovim mestima 60 i 75 evra.
Ono što ne treba propustiti je svakako tradicional u vidu supe od luka, fondua i rakleta. Supa od luka je opšte poznata stvar...i nažalost najčešće jedina u restoranskoj ponudi pa može malo i da dosadi mada je stvarno super stvar, naročito sa prepečenim hlebom sa sirom na vrhu. Fondu je ona blesava zanimacija sa loncem u kome se krčka topljeni sir, a vi sa dugačkom viljuškom umačete kockice hleba u to. Raklet je tek prava ceremonija: kuvani krompir u ljusci stiže zajedno sa aparaturom u kojoj podgrevate sir i šunku (slično kao električni roštilj sam manje) na spatulama i onda to stavljate na isečeni krompir. Suštinski oba jela su alpska sirotinjska ali vrlo ukusna, zabavna i pametni ljudi su od njih napravili turističku atrakciju. Oba jela postoje i u luksuznijim verzijama ali mi smo ipak išli na svedeniju varijantu želeći da naučimo "osnovu", a nadogradnja će valjda uslediti.
Poslednje veče smo častili sebe odlaskom u restoran Terminus Nord, znamenito mesto za ljubitelje morskih specijaliteta. Veliki prostor, visoka tavanica, ogledala i slike i zvuk zveckanja escajga i uživanja u hrani. Dimljena riba za predjelo, riblja čorba za drugi čin i veliki tanjir na ledu za vrhunac večeri! Sve sveže kao da je maločas izvađeno iz severnih mora ... ostrige, puževi, škampi, kraba...i sve to zaliveno dobrim francuskim belim vinom.
Do đavola, gladan sam!
понедељак, 14. јануар 2008.
O ZABRANAMA
Još jedan kuriozitet, prisustvovali smo zvaničnom početku zabrane pušenja u pariskim lokalima. Sve se izdešavalo vrlo jednostavno, do 31. su ljudi pušili u lokalima, od 1. januara jednostavno više nisu. U svakom baru stoji natpis da nema pušenja, ljudi izađu napolje, popuše cigaretu i onda se vrate i nastave da pijuckaju. Bašte rade jer većina ima grejače pa se može sedeti i sada su to pušačke oaze. I niko nešto glasno ne negoduje, nikom ne pada na pamet da zapali cigaretu jer je to sada zabranjeno i tačka. Nisu srećni zbog toga, lamentiraju protiv Sarkozijevog fašizma koji je eto udario i na staru "dobru" francusku naviku ali to je uglavnom to.
Kao nepušač (bivši pušač) ne treba da pričam koliko mi se ovaj trend dopada...pušači su vrlo tvrdokorna i netolerantna vrsta koja stalno kuka na nedostatak sopstvenih sloboda i menja teze izjavama o sopstvenoj ugroženosti, a uvek se preskače jednostavna istina: pušenjem oni ugrožavaju i smetaju nepušačima. Sloboda kao pojam se stalno zloupotrebljava, a zaboravlja se da ona u apsolutnom obliku ne može postojati jer ugrožavanjem nekoga ona to više nije, ne može se raditi sve što vam padne na pamet. Niko vam ne brani da se trujete (i još za to plaćate, magarci) već vam se brani da one koji su odabrali da ne budu zavisnici trujete.
Još jedan apsurd vezan za pušače je vrlo čest. Mnogi deklarativni antiglobalisti i levičari su pušači, puna su im usta zle Amerike i pokvarenih korporacija koje truju čovečanstvo..i uvek su na udaru Coca Cola, McDonalds, KFC...a te tirade uvek prati dim Marlbora, Kenta, Camela i sličnih proizvoda kompanija koje zgrću milijarde prodajući proizvode koji truju i izazivaju zavisnost. Licemerje? Ma jok.
Super je kada izađeš uveče i kada po izlasku iz kluba ili kafea ne smrdiš kao da si izašao iz pušionice. Super je kada deca ne sede u zadimljenim prostorijama. Super je kada nisi zavisan ni od čega, kada jedna jeziva navika ne može da ti menja raspoloženje, kada ne moraš da ostaviš sve i "trkneš" po paklu i kada ti nije potreban jutarnji fix-mix kafe i cigarete da započneš dan.
Italijani i Francuzi su to sproveli. Biće i kod nas, ali tek pošto izađemo iz kolonijalne faze zemlje kojom vladaju Filip Moris i BAT koji su ovde moćniji od Miškovića. Kada cigarete budu koštale 5, a ne 1 evra i kada taj porez bude bio upotrebljen za finansiranje zaista bitnih stvari kao što su hrana i oprema za bebe bićemo korak bliži normalnom društvu.
Kao nepušač (bivši pušač) ne treba da pričam koliko mi se ovaj trend dopada...pušači su vrlo tvrdokorna i netolerantna vrsta koja stalno kuka na nedostatak sopstvenih sloboda i menja teze izjavama o sopstvenoj ugroženosti, a uvek se preskače jednostavna istina: pušenjem oni ugrožavaju i smetaju nepušačima. Sloboda kao pojam se stalno zloupotrebljava, a zaboravlja se da ona u apsolutnom obliku ne može postojati jer ugrožavanjem nekoga ona to više nije, ne može se raditi sve što vam padne na pamet. Niko vam ne brani da se trujete (i još za to plaćate, magarci) već vam se brani da one koji su odabrali da ne budu zavisnici trujete.
Još jedan apsurd vezan za pušače je vrlo čest. Mnogi deklarativni antiglobalisti i levičari su pušači, puna su im usta zle Amerike i pokvarenih korporacija koje truju čovečanstvo..i uvek su na udaru Coca Cola, McDonalds, KFC...a te tirade uvek prati dim Marlbora, Kenta, Camela i sličnih proizvoda kompanija koje zgrću milijarde prodajući proizvode koji truju i izazivaju zavisnost. Licemerje? Ma jok.
Super je kada izađeš uveče i kada po izlasku iz kluba ili kafea ne smrdiš kao da si izašao iz pušionice. Super je kada deca ne sede u zadimljenim prostorijama. Super je kada nisi zavisan ni od čega, kada jedna jeziva navika ne može da ti menja raspoloženje, kada ne moraš da ostaviš sve i "trkneš" po paklu i kada ti nije potreban jutarnji fix-mix kafe i cigarete da započneš dan.
Italijani i Francuzi su to sproveli. Biće i kod nas, ali tek pošto izađemo iz kolonijalne faze zemlje kojom vladaju Filip Moris i BAT koji su ovde moćniji od Miškovića. Kada cigarete budu koštale 5, a ne 1 evra i kada taj porez bude bio upotrebljen za finansiranje zaista bitnih stvari kao što su hrana i oprema za bebe bićemo korak bliži normalnom društvu.
петак, 11. јануар 2008.
O KRETANJU
Ne razumem zašto komunističke vlasti nisu iskoristile legendarne "petoljetke" i vremena udarničkog entuzijazma tokom 50tih i 60tih da izgrade metro u Beogradu. Večita fascinacija efikasnošću ovog prevoznog sredstva uvek se iznova javi prilikom posete nekom gradu koji ga ima...a zamislite imaju ga gotovo svi veći evropski gradovi koje sam posetio (svako ima što Srbine nemade). Ipak, pariski metro je do sada najimpozantnije iskustvo... čak 14 linija plus još nekoliko vozova koji se ukrštaju sa njima omogućavaju strašno brzo prebacivanje sa kraja na kraj grada. Intervali između pojavljivanja kompozicija su 4 do 5 minuta što u praksi najčešće znači da od kada stignete na stanicu čekate oko 2 minuta. Brojne oznake i mape pomažu da se brzo snađete i oko presedanja, gužve nisu prevelike, uglavnom ima i mesta za sedenje...jednom rečju milina, a to je reč koja kod nas retko ima veze sa prevozom, tom traumatičnom aktivnošću na koju često odlazi dobar deo dana onih nesrećnika nastanjenih u pasivnim i retkim mostovima sa gradom povezanim naseljima. Karta za metro košta 1,5 evro i vredi dok ste "dole", dakle možete se vozikati, presedati, preći desetine kilometara za taj novac. Daleko isplativije su one karte koje pokrivaju duže periode, mi smo kupili nedeljne, jedna košta 16,5 evra i vredi svaki cent.
Ni estetski stanice nisu nezanimljive...naravno, one bliže poznatim atrakcijama su lepše, one na kojima se ukrštaju brojne linije su veće...no većina ima svoj vizuelni pečat i fazon.
Koliko bi Beogradu jedan, čak i mnogo manji metro značio teško je opisati, 5 do 6 linija koja bi povezale centar sa Novim Beogradom, Zemunom, Sremčicom, Cerakom, Mirjevom, Medaković naseljem, Cvetkovom pijacom, Bežanijom, Kumodražom....i uz par presedanja sve te naseobine međusobno vratio bi zaposlenima i studentima osmeh na lica i uštedele im desetine časova mesečno...
Ni estetski stanice nisu nezanimljive...naravno, one bliže poznatim atrakcijama su lepše, one na kojima se ukrštaju brojne linije su veće...no većina ima svoj vizuelni pečat i fazon.
Koliko bi Beogradu jedan, čak i mnogo manji metro značio teško je opisati, 5 do 6 linija koja bi povezale centar sa Novim Beogradom, Zemunom, Sremčicom, Cerakom, Mirjevom, Medaković naseljem, Cvetkovom pijacom, Bežanijom, Kumodražom....i uz par presedanja sve te naseobine međusobno vratio bi zaposlenima i studentima osmeh na lica i uštedele im desetine časova mesečno...
четвртак, 10. јануар 2008.
O ŠIRINI
...nakon nekoliko dana bazanja po Parizu stigli su i drugi utisci, najpre onaj koji raduje svakog zaljubljenika u urbani način življenja: Pariz nema samo jedan centar, ima ih mnogo više, svaki od kvartova ili delova grada živi svoj život. Naravno da su Šanzelize, deo oko Opere ili Mare najpoznatiji ali bilo da ste na Monmartru, Monparnasu, Belvilu, Latinskom kvartu...a naročito ako ste u Sen Žermenu imaćete gde da izađete, šta da jedete, niz lokala u kojima je vrlo živo...ima i bioskopa, galerija, pozorišta... svaki od ovih krajeva diči se nizovima zgrada starim više od 100 godina, uskim uličicama i širokim bulevarima, malim parkovima i ušuškanim trgovima. Pariz je grad koji je bio velik i značajan i pre nekoliko vekova što je više nego vidljivo, tamošnje arhitekte i projektanti su, za razliku od ovdašnjih, grad projektovali kao mesto u kome život ne podrazumeva samo rad i spavanje već i "vannastavne aktivnosti" po koje ne morate iću do neke njihove Knez Mihailove...svaki kraj ih ima nekoliko.
Osim te vrste širine uočljiva je i ona druga, prava prostorna, kada se izađe na Senu kod Luvra, baci pogled na Trijumfalnu kapiju, dobija se divan osećaj prostora nezagušenog građevinama...par kvadratnih kilometara prostora zauzetog rekog, bulevarom i parkom zbilja fasciniraju...kao i čuvene građevine u daljini na koju god stranu da se okreneš. Sličan osećaj sam imao u Berlinu, i to je grad u kome se može doći do daha...zato su mi on i Pariz daleko draži od Rima u kome bih imao napade klaustrofobije.
to be continued...
Osim te vrste širine uočljiva je i ona druga, prava prostorna, kada se izađe na Senu kod Luvra, baci pogled na Trijumfalnu kapiju, dobija se divan osećaj prostora nezagušenog građevinama...par kvadratnih kilometara prostora zauzetog rekog, bulevarom i parkom zbilja fasciniraju...kao i čuvene građevine u daljini na koju god stranu da se okreneš. Sličan osećaj sam imao u Berlinu, i to je grad u kome se može doći do daha...zato su mi on i Pariz daleko draži od Rima u kome bih imao napade klaustrofobije.
to be continued...
среда, 9. јануар 2008.
PRVI UTISCI
Koji su prvi utisci stečeni po dolasku u Pariz? Teško je sabrati ih nakon par nedelja ali čini mi se da su nas prvo opčinili mirisi. Iako 5 puta veći od Beograda Pariz ne smrdi, nema toliko smoga, mada automobila ima u izobilju valjda su oni boljeg kvaliteta pa ne ispuštaju dimčinu, a i toplane su ima valjda na gas, šta li? Ali zato se ulicama razležu mirisi svakojakih đakonija, pekare nude svež hleb i pecivo (i to kakvo) tokom celog dana, silni restorani, braserije, zalogajnice, najrazličitiji fast foodovi, palačinkarnice mame miomirisima. U Parizu se dobro jede i pije, to je bila jedna od prvih lekcija...kao i ona da je šank sveto mesto, između ostalog i zato što su pića popijena za njim 30% jeftinija od onih koje bi popili sedeći za stolom. Lokali su vazda puni ljudi, ti ljudi komuniciraju međusobno, u kafeima i braserijama se poznanstva lako sklapaju. Ljudi najrazličitijeg porekla, boje kože, nacionalnosti, opredeljenja, jedni do drugih pijuckaju i grickaju, pričaju brzo i uz puno smeha. Vizuelno čine neobičnu sliku, iako je veče niko nije nešto posebno sređen, za razliku od ovdašnje grčevite želje da se hronična besparica zakamuflira firmiranom garderobom u Parizu je izgleda ideal izgledati kao da niste pri parama.... neobavezno, kežual, pomalo zarozano čak...boemija ima svoje uporište ovde gde će se više dati za piće i hranu nego za skupu garderobu, a još više za umetnost i kulturu, za knjige, stripove, ulaznice, umetnička dela...
Slično im izgledaju i kafei...retki su (i uglavnom turistima namenjeni) luksuzno sređeni lokali, ogromna većina ima veliku dozu patine, plafon je često okrunjen, poneka pločica otpala, prašina po ćoškovima pamti Šarla de Gola...ali i to je deo šarma...muzika koja se pušta je takođe eklektična, od Žaka Brela do Bouvija...a simpatični Samir, vlasnik prave internacionalne rupe na Belvilu je videvši odakle smo iskopao Harisa Džinovića i Bobana Markovića i pustio ih na razglasu...
I nije preglasno...može da se priča, muzika je tek fina podloga za razvoj konverzacije.
to be continued...
Slično im izgledaju i kafei...retki su (i uglavnom turistima namenjeni) luksuzno sređeni lokali, ogromna većina ima veliku dozu patine, plafon je često okrunjen, poneka pločica otpala, prašina po ćoškovima pamti Šarla de Gola...ali i to je deo šarma...muzika koja se pušta je takođe eklektična, od Žaka Brela do Bouvija...a simpatični Samir, vlasnik prave internacionalne rupe na Belvilu je videvši odakle smo iskopao Harisa Džinovića i Bobana Markovića i pustio ih na razglasu...
I nije preglasno...može da se priča, muzika je tek fina podloga za razvoj konverzacije.
to be continued...
уторак, 8. јануар 2008.
GODINA POČINJE OSMOG
Bez brige dragi prijatelji, vratili smo se živi, zdravi i pomalo prosvetljeni iz Pariza. Deset dana nije malo, ali je više nego što se obično može provesti tamo u turističkoj poseti, a kako smo imali vrednog i dragog vodiča kroz tamošnji pravi život impresije su dragocene, raznolike ... i mnogobrojne. Teško ih je sve smestiti u jedno pismo, ma koliko ono bilo dugačko...a ja takva i ne volim, umore čitaoca, negde na pola mu ubiju volju i interesovanje.
Tek kao uvod: bilo je sjajno, bilo je zabavno, bilo je zamorno (10tak km peške svakog dana + posete kafanama i barovima uveče), bilo je kalorično, bilo je inspirativno...ali u isto vreme tužno kad god se pokušalo napraviti neko poređenje sa ovim našim ovde.
Btw. srećni Vam svi praznici.
Tek kao uvod: bilo je sjajno, bilo je zabavno, bilo je zamorno (10tak km peške svakog dana + posete kafanama i barovima uveče), bilo je kalorično, bilo je inspirativno...ali u isto vreme tužno kad god se pokušalo napraviti neko poređenje sa ovim našim ovde.
Btw. srećni Vam svi praznici.
Пријавите се на:
Постови (Atom)